Islam BiH

Želite gajiti liberalni evropski islam? Pogledajte Bosnu:

1495 0
Preporuči tekst

‘Bosanski islam’ – uzor svima

Bosansko intelektualno naslijeđe, tvrdi autorica, pruža obilje dokaza da su Evropa i islam daleko od nespojivog, odnosno da su isprepleteni stoljećima

Američki magazin The Atlantic, koji postoji već više od 160 godina, objavio je tekst pod naslovom “Želite gajiti liberalni evropski islam? Pogledajte Bosnu”, Riade Ašimović Akyol, autorice čiji su tekstovi objavljivani u The New York Timesu, Al Monitoru, The Nationu, Al Jazeeri i drugim svjetskim medijima.

Tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:

– Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron prošlog ljeta izjavio da će stvoriti novi “okvir i pravila” za islamske institucije u Francuskoj, nije bio sam. Drugi političari i mislioci također su bili uključeni u šire napore kako bi pronašli artikulaciju religije koja se podudara sa onim što oni vide kao evropske vrijednosti.

Ono što je premalo primijećeno je da tolerantni evropski islam postoji već stoljećima – na jugoistočnom dijelu kontinenta, gdje bosanski muslimani, Albanci, Turci i drugi vide sebe kao potpune muslimane i potpune Evropljane. Studija Pew Research Centra iz 2013. godine pokazuje da su oni među najliberalnijim muslimanima na svijetu. Naprimjer, samo male manjine ispitanih bosanskih muslimana, poznatih kao Bošnjaci, smatraju da se preljubnici moraju kamenovati i pogubiti otpadnici, za razliku od većine u korist oba stava među pakistanskim i egipatskim muslimanima.

Slučaj mojih ljudi, Bošnjaka, posebno je poučan. On pokazuje kako se stavovi prema islamu mogu razvijati tokom vremena i kako njegovi sljedbenici – uz pomoć progresivnih teologa i intelektualaca – mogu prihvatiti modernost bez napuštanja svog religijskog identiteta. Tokom 20. stoljeća, bošnjački mislioci su nudili kreativna teološka tumačenja islama koja se poklapaju sa evropskim životom. Ipak, njihovi doprinosi danas nisu poznati u zapadnoj Evropi. Kako antimuslimanska populistička propaganda podstiče paranoju u nekoliko evropskih zemalja, sve je hitnija potreba da se oporave zanemareni dokazi o kompatibilnosti islama i moderne Evrope.

Većina Bosanaca postepeno je prihvatila islam nakon što su ga Osmanlije donijele u regiju u 15. stoljeću. Vladali su do 1878. godine, kada su izgubili Bosnu od dugogodišnjeg suparnika: Austro-Ugarske. Mnogi Bošnjaci su se tada osjećali nelagodno pod novom vlašću, ne samo zato što su klasični tekstovi muslimanske prakse zabranili život na teritoriji kojom su vladali nemuslimani. Od 1878. do 1918. godine, oko 150.000 emigriralo je u Tursku.

Ali istaknuti muslimanski intelektualci isticali su argumente koji su pomogli da se zaustavi plima bošnjačke emigracije. Među njima je bio i veliki muftija Mehmed Teufik Azabagić, koji je tokom 80-ih godina 19. stoljeća tvrdio da musliman ustvari može sretno živjeti pod tolerantnom neislamskom državom “gdje nije ni zlostavljan niti vrijeđan zbog svoje odavnosti”. Kao odgovor, Bošnjaci su prihvatili austrougarsku vladavinu te su se počeli organizirati u sekularnoj zemlji.

Godine 1882. uspostavljena je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Struktura organizacije je nastavila da se razvija kao odgovor na promjenjive historijske okolnosti, postepeno postajući tijelo koje je funkcioniralo sa stepenom nezavisnosti od države dok je pokušavalo da upravlja islamskim poslovima kao što je duhovno obrazovanje. U konačnici, ona je imala izabranog lidera i vlastita vjerska i zakonodavna tijela. Samostalno se finansirala, s većim dijelom prihoda koji je dolazio iz članarina i dobrotvornih donacija, i bila je odgovorna za održavanje džamija, imenovanje i obuku imama, sastavljanje fetvi i usmjeravanje teoloških studija u različitim školama. (I danas je i dalje na snazi i funkcionira.)

Drugi problem u to vrijeme bio je regrutiranje mladih Bošnjaka u nemuslimansku vojsku. Da li muslimani mogu služiti u vojsci koju vode kršćani? Tenzije su ublažene kada je Mustafa Hilmi Hadžiomerović, tadašnji sarajevski muftija, 1881. godine izdao fetvu, pozivajući Bošnjake da se povinuju regrutaciji. Zatim je izdao još jednu fetvu u kojoj je izjavio da je imenovanje sudija od strane nemuslimanskog vladara bilo valjano, što je navelo bosansko vjersko vodstvo da prihvati modernizaciju šerijatskih sudova i njihovu postepenu integraciju u nadležnost državnog sudstva. To je, prije svega, bilo zasnovano na uzajamnom ustupku, budući da su Habsburgovci bili dovoljno fleksibilni da omoguće šerijatu da djeluje u domenu građanskog prava pod njihovom vlašću. (Šerijatski sudovi su ukinuti 1946. sa dolaskom socijalističke Jugoslavije.)

Bošnjaci su također raspravljali o problemima muslimanki, uključujući i upotrebu nikaba. Jedna od najpoznatijih debata na tu temu datira iz 1928. godine. Počela je kada je Mehmed Džemaludin Čaušević, reisu-l-ulema bošnjačke zajednice i važan religiozni reformista, tvrdio da je nikab proizvod historijske tradicije, a ne religije, tako da je bilo moguće promijeniti praksu pokrivanja bez kršenja islama. Vjerski konzervativci, koji su smatrali da pokrivanje lica žene predstavlja vjersku dužnost, reagirali su grubo. Ali kroz dugu i energičnu raspravu, Čaušević je na kraju zaslužio podršku istaknutih intelektualaca i profesionalaca, od kojih su neki ubrzo postali vođe samo-definisanog progresivnog pokreta.

Nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme komunističke vladavine u Jugoslaviji, “emancipacija” muslimanki je provedena kroz autoritativna sredstva. Nikab je smatran zaostalim – prepreka za učešće žena u socijalističkoj obnovi novoformirane zemlje. Ženski antifašistički front, organizacija pod pokroviteljstvom države, organizirala je kampanje za otkrivanje muslimanki u Jugoslaviji od 1947. do 1950. godine. Na javnim ceremonijama žene su se masovno penjale na pozornice i uklanjale zar – crnu odjeću nalik današnjoj burki.

Otkrivanje koje je nametnula država na kraju je kulminiralo pravnom zabranom nošenja nikaba 1950. godine. Novi zakon predstavljen je javnosti kao odgovor države na masovne zahtjeve muslimanki. Iako su neke žene pozdravile zabranu, mnoge su zbog toga postale izolovanije; osjećale su da moraju da ostanu kod kuće jer nisu mogle da izađu van bez prekrivenog lica. Pismena i videosvjedočenja potvrđuju poteškoće koje su preživljavale.

Zabrinuti za položaj muslimanki u društvu, najviša zvanična islamska vjerska institucija u Bosni podržala je u to vrijeme kampanje otkrivanja. Ona je 1947. godine prenijela nekoliko objava u kojima se tvrdilo da religiozni kodeks ne zahtijeva prikrivanje lica i prekrivanje ruku do zglobova. Ibrahim Fejić, muftija koji je tada bio vođa Islamske zajednice u BiH, rekao je da islam traži od žena da se oblače skromno, ali da to ne zahtijeva prekrivanje lica ili izolaciju od javnosti. On je dodao: “U islamu je grijeh dopustiti sebi ono što religija zabranjuje; grijeh je jednako i zabraniti sebi ono što religija dozvoljava. ”

Danas, historija i praksa bosanskog islama donose niz značajnih lekcija za one koji žele da kultiviraju liberalni islam u Evropi.

Jedan je da institucionalizirani, centralizirani oblik islama može biti vrlo uspješan, kao što se vidi u slučaju Islamske zajednice. To se vjerovatno ne može precizno kopirati u drugim evropskim zemljama – bosanska organizacija islamskih vjerskih poslova je različita po tome što je nezavisna od države i uključuje elemente predstavničke demokratije za zakonodavna i predstavnička tijela – ali još može poslužiti kao koristan primjer ostatku Evrope.

Islamska zajednica navodi “zahtjeve vremena” kao jedan od principa koji animira njegove religijske interpretacije: islamska misao može i treba ponuditi muslimanima odgovore o tome kako prakticirati islam ovdje i sada. Rezultat toga je da se “institucijama daje element fleksibilnosti, uz zadržavanje bezvremenosti islama”. Ista institucija danas potvrđuje svoj kredibilitet da “služi kao konstruktivan partner drugim muslimanskim zajednicama i institucijama EU-a”.

Drugo, prinudna sekularizacija – uključujući zabranu nošenja nikaba – može biti kontraproduktivna. Kako su pokazala svjedočenja muslimanki iz Jugoslavije, takva ograničenja mogu proizvesti duboko negativne posljedice, uključujući uvrede i napade na pokrivene žene. Umjesto toga, vlastito preispitivanje muslimana o religijskim temeljima nikaba može donijeti progresivne interpretacije koje se čine autentičnim zato što dolaze iz zajednice. Naprimjer, bošnjačko reformističko vodstvo je tvrdilo da islam daje muškarcima i ženama prava i odgovornosti, a otkrivanje je i istinito islamu i može olakšati pristup žena ispunjavanju njihovih danih prava. Umjesto zakonskih zabrana ili nametnutih pravila oblačenja, demokratske zapadne vlade bi trebale promovirati slobodu izbora muslimanki.

Konačno, islamski modernizam, rođen u 19. stoljeću kao pokušaj reinterpretacije islama liberalnim duhom, nije tako neefikasan kao što neki pesimistični komentatori islama vjeruju. U današnjoj Bosni islam je interno raznolik: mnogi muslimani ga vide kao dio svoje kulturne baštine, dok drugi naglašavaju važnost svakodnevnih religijskih rituala.

Naša modernistička islamska tradicija nije imuna na globalne trendove, uključujući selefijske struje. Međutim, bosansko intelektualno naslijeđe pruža obilje dokaza da su Evropa i islam daleko od nespojivog – ustvari, oni su isprepleteni stoljećima.

Izvor: The Atlantic


Preporuči tekst

Related Post