PRIČA IZ ŽIVOTA MUHAMMEDA A.S.
Poslanik, sallal lahu alejhi ve sel lem, i njegovi drugovi (ashabi) učinili su Hidžru iz Mekke u Jesrib (Medinu). Tu su se i nastanili. Učinili su Hidžru u Jesrib, ostavljajući iza sebe svoje kuće, imetke i braću , pa ih je Allah nazvao muhadžirima (onima koji su učinili Hidžru). Dočekali su ih muslimani u Jesribu koj i su bili sretni i radosni zbog njihovog dolaska. Poželjeli su im dobrodošlicu i rekli im da se osjećaju kao kod svoje kuće. Prihvatili su ih u svoje kuće i stavi li im na raspolaganje svoje imetke i imanja, pa ih je Allah nazvao ensarijama (pomagačima) . Muhadžiri su učili dovu za ensarije da im Allah da bereket u njihovim i mecima, njihovim imanjima i njihovim porodicama. Rekli su im da oni nemaju potrebu za tim što im je ponuđeno. Zatražili su od njih da ih samo upute na pijacu kako bi mogli trgovati i stjecati imetak. Tako su i uradili. Otišli su na pijacu, kupovali i prodavali, pa je Allah dao da se brzo obogate. Jesrib je postao grad Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel lem, pa su ga svi počeli zvati Medinetur-resul (Poslanikov Grad) ili samo Medina (Grad). Medina je postala grad Islama, jedan i jedini grad Islama u svijetu
Medina je bila sklonište svim muslimanima. Kada bi neko primio Islam ili ga je mučio njegov narod , učinio bi H idžru u Medinu i bio bi siguran. Medina je ujedno bila i škola Islama, jedna i jedina škola Islama u svijetu. Kada bi neko primio islam, morao se podučiti vjeri i naučiti šta Je halal , a šta haram. Morao je naučiti vjerske propise, naučiti Kur'an, te naučiti kako se klanja i kako se posti. Kako musliman može klanjati i postiti , da obožava Allaha bez znanja?! Kako može živjeti bez znanja?! Gdje će ići da nauči šta je vjera? U Mekku? Ne! U Taif? Ne!
Tamo nema nikoga ko poučava tome šta je vjera. Medina je bila škola Islama, jedna i jedina škola Islama u svijetu , pa mora se uputiti prema njoj . Muslimani iz svih krajeva hrlili su u Medinu. Neki su bježali u Medinu kako bi se sačuvali iskušenja, a neki kako bi naučili šta je to vjera. Oni su bili gosti.
Dolazili bi Allahovom Poslaniku, sal lallahu alejhi ve sellem, a on bi im se radovao i izražavao riječi dobrodošlice. Oni su bili gosti Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio ih je ugostiti i nahraniti, jer su oni bili njegovi gosti. Međutim, on je bio vrlo skroman. Jeo bi, pa bi Allahu zahvalj ivao na tome. Bio bi gladan, pa bi to strplj ivo podnosio. U kući Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, često se ne bi potpaljivala vatra, niti bi se kuhala hrana. Ali Allahov Poslanik, sal lallahu alejhi ve sellem, nije želio da njegovi gosti ostanu gladni, jer oni su gosti Allaha i Njegovog Poslanika. Al lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel lem, rekao je: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ugosti (počasti) svoga gosta.” Muslimani u Medini bili su poput jedne porodice. Medina im je bila jedan dom. Tako kada bi Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel lem, došli gosti, on bi ih rasporedio po kućama, pa bi domaćini poveli te goste sa sobom i ugostili ih. Oni bi otišli sa svojim domaćinima njihovim kućama, pa bi jeli i spavali kao da su jeli u jednoj kući , kao da su gosti kod samo jednog čovjeka.
To je zato jer su oni bili gosti Allaha i Njegovog Poslanika ma gdje bili. Među ensarijama je bio jedan čovjek koji je volio Allaha i Njegovog Poslanika i kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio. To je Ebu-Talha ei-Ensari , radijallahu anhu. Ebu Tal ha je imao jednu bašču u kojoj je bilo hlada i pitke vode. Al lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad je išao kod njega, sjedio u njegovoj bašči i pio hladnu vodu. Jednog dana Al lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel lem, i Ebu -Bekr, radijallahu anhu, otišli su u bašču Ebu-Talhe, pa su sjeli i pili vodu. Došao je Ebu-Talha i puno se obradovao kada je ugledao nj ih dvojicu . Krenuo je da zakolje ovcu. Allahov Poslanik, sallal lahu alejhi ve sellem, mu reče: “Nemoj zaklati onu koja ima janje i onu koja daje mlijeko.”
Ebu-Talha im je zaklao ovcu i skuhao je, pa su jel i. Zahval ili su Allahu na tome. Allahov Poslanik, sal lallahu alejhi ve sellem, proučio je dovu za Ebu-Talhu. Jedne prilike Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sel lem., dođoše gosti. On ih je podijelio po kućama medinskih muslimana. Svi su uzeli goste, pa i Ebu-Talha. Bio je radostan zbog gostiju. Bio je radostan , jer se nadao da će time biti zadovolj ni Allah i Njegov Poslanik, a nadao se i nagradi na ahiretu. Krenuo je Ebu-Talha sa svojim gostima, a nije znao hoće li u kući naći hrane za goste. Razmislio je o tome šta je njegova žena Ummu-Sulejm spremila. Pitao se da li u kući ima viška hrane za goste. Nije znao da li su djeca zaspala ili čekaju jelo. Nije brinuo o tome.
Stigao je kući sav radostan i sretan vodeći sa sobom goste. Pokucao je na vrata i nazvao selam ukućanima. “Esselamu alejkum. Mogu li ući?” – upita on. Iz kuće mu odgovoriše: “Ve alejkumus-selam. Uđi.” Ebu-Talha je ušao i radosnim glasom rekao: “Sa mnom su gosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” U mmu-Sulejm radosnim glasom reče: “Dobro došli gosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” “Šta ima u kući od hrane?”- upita Ebu-Talha. “Samo h rana za djecu.” – odgovori Ummu-Sulejm, ne očajavajući i ne strahujući. Šta da radi Ebu-Talha kad nema dovoljno hrane za sve u kućane?! Kako će onda imati za goste?! Razmišljao je Ebu-Talha, a onda je pribjegao jednom lukavstvu . Odlučio je da tu noć ostane gladan kako bi mogao nahraniti goste. Ummu- Sulejm, također je odlučila da tu noć ostane gladna kako bi gosti bili siti. Neće im štetiti ako njih dvoje ostanu gladni jednu noć i nahrane svoje goste?! Neće umrijeti od gladi. Odlučili su dati prednost gostima nad samim sobom. Odlučili su utješiti djecu i uspavati ih kako bi gosti imali šta jesti . Al i, kako će gosti jesti, a domaćin da ne jede?
Ebu-Talha je razmišljao o tome, pa je i za to našao izlaz. Reče, obraćajući se svojoj ženi U mmu-Sulejm: “Kad sjednemo da jedemo, ti otiđi do svjeti ljke kao da hoćeš da napraviš da bolje svijetli, pa je ugasi.” Tako je i bilo. Gosti su sjeli da jedu, a sa njima i Ebu-Talha. Ummu- Sulejm je otišla do svjetiljke kao da hoće da napravi da bolje svijetli, pa ju je ugasi la. Svjetiljka se ugasi la, pa su gosti počeli jesti u mraku. Ebu-Talha je pružao ruku prema sofri i vraćao je ne uzimajući ništa. On je htio da oni misle kako i on jede, dok on u biti nije ništa okusio. Gosti nisu ni posum njali da li on jede, a zašto bi i sumnjal i. Ko bi ostavio večeru? Ko bi noć proveo gladan? Gosti su zadovoljno jeli i zasitili se. Mislili su da je i Ebu-Talha, takođe, sit. Međutim, Ebu-Talha nije uzeo nijednog zalogaja u svoja usta. Gosti su ustali, opral i ruke, zahval ili Allahu i proučili dovu za svoje domaćine, moleći Allaha da im podari bereket. Ebu-Talha je, također ustao i oprao ruke. Gosti su zaspali siti, a Ebu-Talha gladan .
Međutim, Ebu-Talha je bio sretniji i zahvalniji Allahu nego svih prethodnih noći . Po običaju, došao je kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Bio je zadovoljan i sretan kao da je sit zaspao. Mislio je da je taj događaj koj i se desio prethodne noći tajna za koju su znali samo on i njegova žena U mmu-Sulejm. Međutim, Allah zna ono što se tajno i javno čini. Uzvišeni Allah je o tome objavio sljedeći ajet: ” … i više vole nj ima nego sebi, mada im je i samima potrebno.”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je Ebu-Talhu o tom događaju, pa ga je on obavijestio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je radostan zbog tog davanja prednosti drugom nad samim sobom i plemenitosti. Bio je zadovoljan sa Ebu-Talhom. Taj događaj je ostao trajno zabilježen u historiji islama i tefsiru. Neka je Allah zadovoljan sa Ebu-Talhom.
