Zeljko Komsic

Kome smeta Zlatni ljiljan Željka Komšića

2910 0
Preporuči tekst

Ima u Bosni i Hercegovini i takvih, reklo bi se političkih slijepaca, koji eto zamjeraju članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željku Komšću zbog toga što je nosioc priznanja Zlatni ljiljan

Iako Komšić to svoje priznanje nigdje i ne ističe, iako se teško uopće može pronaći izjava u kojoj Komšić, ne da navodi da je dobitnik tog priznanja, nego se teško može naći i izjava u njegovom političkom govoru iz koje se to između redova može pročitati, politički i ideološki oponenti stalno i iznova Komšiću učitavaju nepostojeću samohvalisavost pomenutim priznajem. Zapravo, žele uvjeriti građane Bosne i Hercegovine, da je Željko Komšić neko ko vrši određenu vrstu moralne ucjene, da je neko ko stalno maše svojim priznanjem.

Zapravo stvari stoje potpuno obrnuto. Najmanje Komšić i njegovi saradnici ističu priznanje koje Komšić kao lider nosi, a ponajviše ga ističu, kako njegovi ideološki neistomišljenici, ili samo politički protivnici koji nisu nužno ideološki neistomišljenici. Postavlja se pitanje, zbog čega onda toliko pričaju o Komšiću kao “Zlatnom ljiljanu”, kada ni sam Komšić to uopće ne potencira niti zbog toga hoće reći da je bolji kandidat od nekih drugih kandidata? Možda zbog toga što se ideološko- politički ili samo politički protivnici Komšića, ne raspravljaju sa Komšićem, nego sa građanima, pri tome nastojeći da ih ubijede da to nije bitno.

Kako će građane ubijediti da to nije bitno? Tako što će stvarati lažnu sliku o Komšiću kao nekome ko građane “tuče po glavi” sa svojim priznanjem, da bi taj građanin naposljetku rekao; “Do vraga i ti i tvoje priznanje, nisi jedini koji ga imaš”. Otuda i dolazi ta naglašena banalizacija i obesmišljavanje priznanja koje je Komšić dobio. Dok je za ideološke neistomišljenike Željko Komšić kao dobitnik priznanja “Zlatni ljiljan” utjelovljenje zla, što je, ma koliko zvučalo čudno, pomalo i logično, jer za sljedbenike nekih zločinačkih ideologija, zlo je zapravo suprostavljanje zločinačkoj ideologiji, za Komšićeve političke ali ne nužno i ideološke protivnike to priznanje je jedna vrsa neugodnosti na terenu političke konkurekcije, pa se takvi, čak i kad u svojim redovima imaju dobitnike istog priznanja, ne ustručavaju da to priznanje omalovaže. Vrlo će rado zaboraviti na svoje Zlatne ljiljane, samo ne bi li se nekako obesmislilo Komšićevo posjedovanje istog. Pa tako, upravo takvi, čitav politički opus Komšića pokušavaju da svedu na to priznanje, a kada ga svedu samo na to, onda je po logičkom slijedu stvari to lako dovesti do banalnosti.

Dakle, ne maše Komšić svojim priznajem nego njegovi politički protivnici mašu tim priznanjem, kako bi ga obesmislili i od njega napravili moralnu i političku bižuteriju. I to, razumije se, nije slučajno, jer u društvu u kojem su sve moralne vrijednosti pogažene, u kojem je sistem vrijednosti okrenut naopačke, sasvim je mnogućno nečiju vrlinu predstaviti kao manu, i obrnuto, moguće je nečiju manu predstaviti kao vrlinu. To dakako nije moguće u društvima sa dužom demokratskom tradicijom od naše.

Primjera radi, nije moguće u američkom društvu. Svaki američki predsjednik i senator koji je bio u Vijetnamskom ratu, u američkom društvu, ne samo da je u političkoj prednosti u odnosu na one predsjednike i sentore koji u tome ratu nisu bili, nego mu se to uopće ne može dovesti u pitanje i ne može biti predmetom banalizacije. Niko takvom nikada neće docirati da se hvali svojom ratnom prošlošću, čak i kad se hvali a kamoli kada se ne hvali, jer Sjedinjene Američke Države su društvo vrijednosti.

Nigdje se više nego u američkoj predizbornoj kampanji ne govori o vrijednostima. I nije pitanje da li je Vijetanamski rat bio praveden ili ne, jer taj predsjednik i taj sentor se borio za američke državne interese i za američke vrijednosti.. Kod nas u Bosni i Hercegovini, u društvu u kojemu se prave vrijednosti pokušavaju relativizirati, sasvim je moguće na političkom nivou, da se u istu ravan dovode oni što nisu išli da ratuju po svijetu, nego su bili tu, na svome kućnom pragu i sa svojim komšijama branili državu, i oni koji su recimo ratne zarobljenike vodili na robovski rad. Hoće se reći da je to isto, da se radi o istim vrijednostima. Ko to govori? Obični građani? Ne, nego oni što su shodno svojim vrijednostima, svoje lične interese stavili ispred državnih, oni koji niti znaju šta su američke vrijednosti, niti posjeduju bosanskohercegovačke.

(Republika.ba)


Preporuči tekst

Related Post