Dok se svijet tjeskobno opskrbljuje dezinfekcijskim sredstvima, zaštitnim maskama i dok s polica trgovina u strahu nestaju posljednje zalihe hrane istovremeno bez stupca u medijima i bez spomena u našim domovima u našoj blizini svakodnevno umiru djeca i to ne od misterioznih virusa nego od najsirovije – gladi. U posljednja 24 sata od gladi je preminulo 8 tisuća djece osnovnoškolske dobi, ova tragična brojka gotovo je dva puta veća od broja stradalih od korona virusa u cijelokupnom vremenskom razdoblju od njegove pojave pa do danas u svijetu.
Zašto nas ovi životi ne diraju kao oni dotaknuti virusom da bi postali glavna tema naših razgovora, suosjećanja i brige? Je li stvar u tome što ovo nije virus gladi pa se ne bojimo zaraze, dakle ne tiče se nas osobno? Ili je možda pitanje udaljenosti – to je negdje drugdje i događa se drugima, no to bi svakako utišalo medije i strah od virusa koji je prijetio iz daleke Kine. Možda smo navikli na glad, beskućništvo i siromahe kao na stare vijesti?
Možda se pak na ovim prostorima u vremenu izobilja, pretilosti i poremećaja u prehrani više ne bojimo gladi pa se teško uopće poistovjetiti s gladnima stoga će nas prije privući strah od pretilosti do te mjere da ćemo s većom empatijom pratiiti reality emisije o borbi s kilogramima? Kakvi god odgovori na ova pitanja bili valja preispitati odnos prema životu – vrijedi li svaki isto ili samo onaj u čijim se cipelama (po našim izračunima) vjerojatnije naći i suosjećamo li se doista s braćom i sestrama u potrebi ili se isključivo bojimo sami za sebe?
