Stavljanje posude s vodom na prozor u kući umrle osobe 40 dana
Na žalost, u praksu muslimana vremenom se infiltriralo puno stvari koje nemaju nikakvog utemeljenja u fundamentalnim izvorima islama: Kur'anu i Sunnetu, niti u praksi prvih časnih generacija muslimana. To je i razumljivo budući da se islam sve više širio i dolazio u područja čiji su stanovnici pridodali nešto iz svoje ranije, neislamske tradicije i, tako, bezbojnom islamu, dodali čitav spektar različitih boja i nijansi.
Najefikasniji način da se različiti dodaci i priljepci otklone je u dobrom poznavanju Kur'ana i Sunneta, ali i svijetloj praksi prvih generacija muslimana, koji su se natjecali da što striktnije primijene kompletan šerijatski program.
NAJČEŠĆI OBLICI NEPOTREBNIH RADNJI ZA VRIJEME DŽENAZE
Ovom prilikom ću navesti samo neke elemente koje prakticiramo oko smrti i kod dženaze a za koje utemeljanja u temeljnim izvorima islama ne nalazimo. Očito je da su oni produkt našeg promišljanja ili infiltriranje od strane drugih religija, koje su, vremenom, postale sastavni dijelovi naših običaja.
Spomenimo neke:
– stavljanje Mushafa kod ili iznad glave umiruće osobe;
– paljenje svijeća kod umrle osobe u noći u kojoj je umro i njeno gorenje do svanuća; ostavljanje upaljenog svjetla u kući umrle osobe sve do svanuća;
– paljenje svijeća u kući umrle osobe sedam, a ponegdje i po četrdeset noći, za dušu umrle osobe;
– dijeljenje svijeća prvih sedam noći po naselju umrle osobe, kako bi ih njihovi ukućani palili za dušu umrle osobe;
– stavljanje posude s vodom na prozor u kući urle osobe i to 40 dana da bi se – vele – duša dotične osobe imala iz čega napiti kad dođe kući;
– pravljenje halve i dijeljenje sa somunima po naselju umrle osobe;
– zastiranje svih kućnih ogledala platnom ili nečim drugim;
– stavljanje čaše napunjene sa vodom na prozoru sobe umrle osobe;
– učenje Kur'ana kod umrle osobe, sve dok se ne počne gasuliti;
– apstinencija ukućana umrlog od konzumiranja jela i pića, sve dok se ne završi ukopavanje;
– izbacivanje iz kuće hrane koja je bila spremljena za jelo i vode koja se zatekla u posuđu;
– programirano plakanje jutrom i večerom;
– čim se umrla osoba okrene prema Kibli i pokrije čaršafom, donese se u jedno sudu brašna ili pšenice i to se usadi svijeća, pa se to stavi više glave dotičnog umrlog. To stoji sve dok se umrli ne iznese iz sobe, a onda se to udijeli nekoj sirotoj osobi;
– donošenje u jednoj posudi brašna, mekinja i soli i to se promiješa rukom umrle osobe, a onda se to stavlja kao tlak (napoj) hajvanu – vjerujući da će tada imati mijeka, sira, masla i kajmaka u izobilju;
– spaljivanje odjeće umrle osobe, umjesto pranja iste ili darivanja siromašnim osobama;
– hvatanje vode sa tenešira (mjesta gdje se umrli kupa u gasulhani) za vrijeme njegovog kupanja i onda davanje te vode ukućanima umrle osobe kako im ta umrla osoba ne bi «izlazila na san»; bračnim drugovima među kojima ne vlada bračna harmonija, da bi se međusobno zavoljeli i u braku slagali ili pijanici da bi se prošao alkohola. Ovo se, svakako, čini tajno, pekući mu kahvu ili mu spravljajući hranu na toj vodi, kojom je okupana mrtva osoba!!!
– čuvati mejjita da ga ne preskoči mačka, jer bi se mogao povampiriti, pa se, zbog toga, presjedi kod njega čitava noć i ne razmišljajući o posljedicama za prisutne ako je umrli imao neku zaraznu bolest;
– da se razbije bokal ili nešto od stakla, kad se ponese dženaza, da bi se na toj žalosti sve završilo;
– muž ne smije ponijeti svoju umrlu ženu, niti je spustiti u kabur, jer je on za nju postao tuđin, a svi drugi mogu???!!!;
– prilikom zakopavanja umrle osobe ne uzima se lopata iz ruke, nego je treba baciti na zemlju, kako bi je drugi uzeo. Zato se i ne govori: «Daj mi lopatu!», nego: «Baci lopatu!»;
– dijeljenje novca na kaburu i to svima odreda: bili siromašni ili bogati;
– onima koji dođu na žalost, ne okreće se obuća – kako je, inače, kod nas običaj činiti;
– onom koji nam je povodom smrti došao na žalost, kada ga ispraćamo ne smijemo reći: «Dođi!», kao što se obično čini kada ispraćamo goste, jer ga – vele – pozivamo na ponovnu žalost;
– ne uvraćati nikome u kuću, nakon boravka u kući umrle osobe, jer to simbolizira smrt nekog od ukućana one kuće u koju uđemo;
– nošenje cvijeća, vijenaca ili fotografije umrle osobe ispred dženaze;
– sporo hodanje sa dženazom;
– pričanje, rasprave i bespotreban govor prilikom praćenja dženaze;
– učenje zikra ili Kur'ana naglas dok se prati dženaza;
– posipanje vode po kaburu (izuzetak je ako je zemlja suha, pa postoji bojazan da je vjetar neće raznijeti);
– spravljanje hrane i ugošćavanje od strane ukućana umrlog;
– ugošćavanje ljudi povodom prvog, sedmog i četrdesetog dana i nakon godinu dana, nakon smrti umrle osobe;
– odazivanje na ugošćavanje od strane ukućana umrlog;
– oporuka da se kabur umrlog obilazi četrdeset noći i da mu se, tom prilikom, uči nešto iz Kur'ana;
– završavanje hatme za umrlog kod kabura;
– kopanje kabura, pripremajući ga, prije nego što osoba umre;
– davanje novca ili neke druge naknade onome koji uči Kur'an mrtvome i pokoni to učenje umrloj osobi;
– obilazak kabura sa nijjetom da se kod njega prouči dova, iščekujući da će tu biti primljena;
– putovanje u svrhu obilaska vjerovjesničkih ili kabura dobrih ljudi;
– nošenje mushafa na kabur i učenje iz njega;
– gradnja kuća u kaburistanu i stanovanje u njima;
– traženje pomoći od mrtvih osoba…
IslamBosna
